~...znam jednu osobu kojoj mogu reći što me pati i znam da će ona imati vremena poslušati... isto tako znam tko će mi uvijek obrisati suzu s lica, prijeći mi prstima preko usana i dovesti mi smiješak... znam nekoga tko me uvijek prati i kada se okrenem, nije samo sjena... i znam nekoga čija me ruka pridržava u slučaju da se spotaknem...~

Znaš li ti da ja tebe volim? Ne znam što bih bez tebe... U ovom svijetu nisam našla takvu osobu... Imalo sličnu... Da nema tebe, ja bih se sigurno osjećala izgubljeno. Ne volim kontraste. Naporno je to, znaš? S tobom je lakše. Nema tenzija. Nema glupih izjava. Ne moram paziti na svoje riječi. Muk kraj tebe ne primjećujem. Nije uopće dubok... To je pjesma misli, zar ne?
Tvoj zagrljej me uvijek razveseli. Kad me stisneš toliko da jedva dišem. Ponekad mi samo to i treba. Neki to ne znaju prepoznati. A nije ni važno. Nije važno da prepoznaju. Nije svačiji zagrljaj isti. Nije svačija riječ ista. Nekad mislim da vidiš dublje u mene nego ja...
Tko mi je tebe dao? Predao? Lud je.... Lud jer te pustio... I jer sam ja idiot...
Nije stvar oprosta i krivnje. Stvar je zaborava.... Koji očito nikada ne nastupa. Tako je to. Oprostimo, ali ne zaboravimo.. Ali zato mi ti oprosti....
I eto... Samo toliko..

Zaboravila sam... znaš li ti da ja tebe volim???

...Kad zatworiš swa wrata i odeš, hoćeš li biti swjestan činjenice da powratka nema..? Jer zatworio si swa wrata do mene... Kad napokon shwatiš koliko mi značiš, hoćeš li znati i da je možda kasno? Jer, ma koliko god da te wolim, ne mogu wječno čekati i žiwjeti u snowima...
Kad ti dosade swe twoje igre, hoće li ti biti žao što se nisi ranije prestao igrati..? Ili ćeš samo otići, ne oswrćući se, kao da me nije ni bilo tu..?
Kad se probudiš usred noći, pomisliš li ponekad koliko je ljubawi bilo u mom poljupcu..? Ili twoje misli plowe nekim drugim morima, nepreglednim prostranstwima...
Hwala ti na svim porukama koje nisam primila,.. hwala ti na svim pozivima prilikom kojih telefon nije zazwonio... hwala ti na svim pokušajima da me widiš.. i na svim izmišljenim okolnostima… i hwala ti na onim beskrajno lijepim sekundama ukradenim negdje u wječnosti... hwala za swaki put kad mi nisi wjeowao...
I opet ću, bez obzira na sve, reći: Hwala ti što si bio dio mog života... I nikada nećeš biti u kategoriji slučajnih prolaznika… uwijek ćeš biti netko poseban… moj netko.


((na usnama od suza krwaw trag...))

oprosti... molim te...

Zapravo bih današnji dan htjela provesti u krevetu, spavajući, bez naznaka da oko mene postoji svijet ljudi, osobnosti, karaktera, zlih karaktera, laži i zavisti.... Ma bilo kakav svijet... Hoću svoje nebo, svoju maštu, svoje snove... Svog anđela... Danas nisam spremna ni za rat ni za mir. Već danima pokušavam pronaći neku vrstu kompromisa sa svima jer se osjećam nezainteresirano za sve.. I čekam kraj danima umora i lijenosti, neke neobjašnjive nervoze i čudnih nemira...
U ovakvom raspoloženju uvijek 'vrtim' jedno te isto.. A na kraju ne napišem ništa. Pomalo me živcira to. Živciram već i samu sebe... A možda su samo 'oni dani'. Nemam baš previše inspiracije za pisanje. Bolje rečeno, neke stvari ne mogu izbaciti iz sebe jer ne znam na koji način. Nije ni bitno, doći će vrijeme kada ću znati.
U ovih nekoliko dana spoznala sam relativnost sreće. Ponekad i kad dobiješ ono što želiš, to može biti vrlo zbunjujuće,a ako to dobiješ nepripremljen, i vrlo mučno. Ako još k tome postoji netko tko te redovito ometa i ne dopušta ti da uživaš u onome što imaš, onda osjećaji znaju biti dosta podijeljeni....
Činjenica da puno više 'blejim' u zid nego što čitam govori sama za sebe. Puno vremena poklanjam razmišljanjima o svemu što se događa. Kažu da sam odsutna, napeta, čudna. Nemam vremena za stvari koje volim. Još gore, nemam vremena za ljude koje volim. Imam osjećaj da mi ni svo vrijeme ovoga svijeta ne bi bilo dovoljno da dokučim situaciju... Možda ju ja ne mogu dokučiti. A možda situacija uopće ne zahtjeva biti dokučena. Previše možda. Ali jedno je sigurno. Dok ja lutam u potrazi za odgovorima kojih nema, činim pogreške, gadne pogreške....
Puno puta čula sam ono "izgubljeno je samo ono čega se odreknemo". Međutim, svjesno ili ne, puno puta odreknemo se nečega čega se zapravo ne želimo odreći zato jer smatramo da je tako bolje za nekoga koga volimo. Isto tako, puno puta nešto smatramo izgubljenim samo zato jer je premalo u odnosu na ono čemu zaista težimo...
Čini mi se da sam u nekom čudnom razdoblju. Negdje između neba i zemlje i ne znam trebam li pogledati gore ili dolje... Oblaci su tako meki. Primamljivi. Udobni... I nestabilni. =(
A zemlja... Zemlja je sigurna. Čvrsta. Postojana. Stalna. Hladna. Crna.... =((
Nema veze... Već ću se ja pokrenuti. Gore ili dolje. Nebitno. Pokušavam ovladati svojim mislima, ali zvijezde mi ne dopuštaju. U mom svemiru beskraj me okružuje. Proguta me poput atoma. I opet sam ništa. Međutim, ja opet shvaćam... U svojim mislima ja sam taj svemir...
Cijeli život mislima pokušavam otkriti neke nove svjetove.... A shvaćam da neću imati ništa od toga. Nemam dovoljno vremena ni za otkrivanje ovoga svijeta.
I opet dolazim i gubim se u beskraju misli, velika većina od onoga što sam htjela reći nije rečeno... A ono malo što sam rekla osta nedorečeno, konfuzno, neshvatljivo... I nemam ništa od toga. Na kraju krajeva, vidljiv je samo goli strah od prolaznosti, neizrečenosti...
I opet ćete misliti kako ste shvatili post, kako razumijete.. A ne shvaćate. Ne razumijete. Ne znate. Ne znam ni ja...

Hmm.. Pa što reći? Bilo je to vrlo zanimljivo jer su se dogodile stvarno zanimljive stvari. O, da. Fatu i Fatimu su nakon upornog prigovaranja i zvocanja te ponekih prijetnji ipak uspjeli natjerati da idu spremati rezidenciju...
I pokazalo se to kao još jedna u nizu njihovih pogrešnih odluka. Jer nije lako visiti iznad kade i ribati okoloo... Ako niste pokušali, i nemojte. Nije u redu ni ležati na podu dok drugi pokušavaju brisati pločice, bar lezite na cestu. Uvijek postoji mogućnost da nekome nije žao svog automobila pa će vas zgaziti. A ja ću napraviti party. I svi sretni.
Ma nee... Ali nema veze. Nakon nekoliko sati rezidencija je blistala a fantastični tandem Fata-Fatima htio je jesti... Ali je prekrašni passat švicarskih registarskih oznaka(ne onaj na koji mislite... nee...) uplovio u tu savršenu čistoću. I sve nas iznenadio.. A gdje ću ja spavati??? Ma neću ni spavati! Ali bar smo mogli naručiti pizzu.
I, samo da znate, kosa se NE pegla u pol 9, pogotovo ako je ravna da ravnija ne može biti...
Nakon velike strke i kasnije čekanja, već navedeni tandem zajedno s Melihom, Adelisom i privatnim bodyguardom upustio se u pustolovine. A takvih je bilo, posebno ako netko NE ZNA hodati u onome što je obuo!! BELJ...
Ma taj dio pustolovine je nebitan. Da se prebacim na ono kad su Fata i Bodyguard plesali na praznom podiju a muslimani okolo ostajali zatečeni? Ma hiperboliziram...=)
I onda se konačno pojavio Mujo. Da. U pratnji Hase i Sulje. A ja mrzim Hasu i Sulju! I nakon određenog vremena Mujo je došao plesati s Fatom.. I onda su stvari krenule u pravom smjeru. Onom smjeru, tamo negdje, ma znate gdje...=)
I onda... Onda je Fata shvatila da je baš, baš sretna... I da se mora dogoditi nešto što će to pokvariti. I mada se sva sila svijeta(Haso i Suljo) urotila protiv nje i užitka koje nije uključivalo erogene zone, ipak je sve bilo savršeno. Da, savršeno.... Ali vrijeme je takvo govno...=(( I morala je ići kući autocestom s ostatkom bande...:D A to nije uključivalo Muju=((...
I ona opet nije mogla pričati jer joj je grlo bilo tko zna gdje(hmm...na brdašcu?), a Said i dalje nije znao reći 'r' pa su se međusobno sprdali kao i uvijek. Ali se ona ne sjeća da je Said i prije bacao znakove s autoceste... A i nije baš siguna da je ograničenje na autocesti 60, a kroz selo puno više...hm... ti Casperi su svuda oko nas!=) I onda smo svi zajedno čekali da sunce izađe, ali smo na kraju zaključili da ga ne vidimo zbog šljive koja je ispred nas te smo, vidno razočarani, kao strvinari pojeli(eufemizam!!) osetatak pizze i zahrkali.
I nije se lijepo probuditi uz šokačke pjesme, ali je još gore, nakon što zaspiš, probuditi se uz zvuk zviždaljke i borbenih pjesama.. Hvala tebi, ubit ću te zato!!
((i, zaboravila sam... hm...besplatna pića...ne, nisam se napila. NE...lol...))

**svaka sličnost sa stvarnim likovima idogadjajima je slučajna...
(pozdraw Muji...)

...hmmm... ja neki puta izbrišem post jer nije napisan u pravo vrijeme... a baš mi se i ne da biti podvrgnuta sankcijama... (baš se pitam bi li me nagradili ili kaznili...?)
ja mislim sad da je u redu da napomenem kako će ovaj post biti podijeljen u dva dijela... potpuno odvojena... jer mi se ne da pisati dva posta... jer Renata Šimunko neki puta uopće ne prati gradivo nego naprimjer slučajno izabere neke učenike s kojima se zabavlja cijeli sat...i ona upoorno priiiča za vrijeme dok se objašnjava gradivo. pa to stvarno iritira! sanjala sam da joj je netko rekao "Može malo tiššše".. Ali to nikako da se dogodi... A ona se i dalje ne ponaša kao učenik... Znači, učenik?... Ma da.. Učenik....
A kako se ponašaju učenici? ... Sanjala sam da ih uče raditi s teleskopom... (Za ONE KOJI NE ZNAJU... Teleskop, to je ona sprava koja tisućama puta poveća MALE stvari... extra maleee...=)) Ali ni to se još nije dogodilo... Oni samo imaju prilike umakati svoje nabildane ručice... Ili koristiti 'jezičac'... (Znači, jezičac? ma daa....)
Neki puta učenici postanu malo čudni i izgube se u mogućnostima koje im se nude...(altruistično, fatalistično, egoistično samoubojstvo.... pa koje izabrati?LOL...).. joj, baš caaakaaanooo=)))
Ali ja vidim da vas baš pretjerano ne zanima ovo što čitate pa ću ja prijeći na drugu metodu, znate, ja i ne moram objašnjavati gradivo, uzmite si knjigu i sami si to pročitajte pa ću vidjet koliko ćete znati sljedeći puta... A ja idem navući svoju zelenu suknju sve do vrata, pa da vidim tko to još može!!!

*...a ewo sada i nešto normalno...nešto što dugujem...mada možda misli da je suvišno...*
eto, sve smo si već rekli... a ja ti opet moram to reći.... ma ne moram.. jednostavno želim...
iako ti to sve jako dobro znaš... iako ti nisi 'taj tip'... 'taj' koji će lako pričati o svemu, o 'postojanju, Bogu i osjećajima'... a sad se sprdam=)
hmmm... ma ne znam ni jesam li ja 'taj tip'...ali sam shvatila neke stvari jako dobro... s obzirom na sve što se događalo i na sve što si mi rekao... pa ne znam šta bih si ja napravila da ti nisam još jednom rekla koliko si mi važan i koliko te volim... da nisam imala tu priliku... ali hvala Bogu... (valjda nisam previše napisala, sorry... nećem spominjati..)..
mada mislimo da je sve to suvišno.. i stvari uzimamo zdravo za gotovo... kao da ih imamo bez obzira na sve...
i još jednom... po ne znam ni ja koji put... ispričavam se što sam razočarala.... nisam htjela.. ne tebe... žao mi je što sam se ponijela kao svi ostali(oke, možda ne baš tako loše), ali to je bilo puno gore.. jer sam to bila JA... =(
i ovo sam rekla tisuću puta... i još tisuću... tu sam.. tu ću uvijek biti... znaš to...
hmmm... i sorry što sam tak patetična.... al to je zato što te volim.. i uvijek ću ti to govoriti.. da nikad ne zaboraviš...
...i noch einmal... love you, smeće malo... i ne dam da ikad itko više išta ružno kaže... da obeščašćuje tvoje ime ili pojavu.. lol.. =) ma znaš da se sprdam.. opet.. al tako jee...=) ajmo.... idemo dalje... hvala ti što si tu..=)
eto, toliko.... =)

Otkad pišem ovaj blog, ovo je prvi post koji je napisan bez ijedne primisli ili namjere da njime izrazim "ono nešto literarno" u sebi... što mislim da imam. Vjerojatno ću zbog svega što želim reći malo oduljiti post ili biti dosadna pa ako vam se ne da čitati.. Nea beda.
Neću spominjati ničija imena jer nikoga ne želim dovesti u neugodnu situaciju... Ne želim da itko zbog mene bude prozivan od strane... Znamo čije.
*Za početak, Ona zbog koje sam odlučila napisati ovaj post. Rekla si da smo se udaljile. Mislila sam reći "ma ne, nismo... šta ti je, sve je super...", ali sam se zapitala koga ja lažem. Tebe ili sebe? I nisam bila sigurna. Jer silno sam htjela da je tako... Ali toliku laž nisam imala snage napisati. Da. Jesmo. Udaljile smo se. Kao da smo poznanici, a ne prijatelji. Uopće... Ne znam gdje je sve nestalo. Zašto je nestalo? Što se dogodilo?
*I, Ti, kojemu sam već dovoljno sranja napravila svojim scenama i ispadima... I Ti mi kažeš da je sve u redu. Ali kako je u redu kad ja znam da nije? Zašto mi lažeš? Ne, daleko od toga da mi nismo dobri. Jesmo. Pričam s tobom. Kao sa svakim drugim. Ali kad smo zadnji put pričali.. Pričali? Da si podijelio nešto sa mnom? Ili ja s tobom? Probaj se sjetiti, jer ja ne mogu, koliko god razmišljala o tome... I ne možeš mi reći da haluciniram ili nisam u pravu. Mislim, možeš, kao i svaki puta do sada, ali i sam znaš da LAŽEŠ.
*I, Tebi koji me činiš sretnom posljednjih dana, tjedana, mjeseci... Ne da mi se više. Dosta mi je da sam uvjetovana tobom. Da sam sretna samo kad si ti sretan, tužna kad si ti neraspoložen... Dosta mi je da netko toliko utječe na mene... Hoću opet biti JA. Nemoj mi se toliko približiti... Bojim se...
**I, da ne bi ispalo kako je cijeli post negativno obojen, hvala Mojoj Maloj koja je tu cijelo ovo vrijeme, posebno zadnjih tjedan dana kad mi je to trebalo više nego ikada... Kad nitko nije znao kako se osjećam niti je ikoga zanimalo... Ti si bila tu, plakala si jer sam ja plakala... Hvala na svim riječima, na ovim noćima kad sam bila nepodnošljiva... Hvala ti za sve. Volim te više od ičega...

Gubimo stvari svaki dan. Ključ. Sliku. Predmet. Neki dragi dar. A onda gubimo sve više. Sve brže. Nestaju imena, gradovi, ljudi, uspomene... A to ni ne primjećujemo.
Zašto me ni u jednom trenutku nisi posjeo ispred sebe i rekao da je došlo vrijeme da se uozbiljim? Zašto? Ne. Samo si me gledao. A ja nisam shvaćala.
Već danima, tjednima, mjesecima te nema. Nestao si, a što je još najgore, ni danas ne bih osjetila da te nema da mi to drugi nisu rekli. U tom trenutku... Kao da se nebo otvorilo.
I koga smo lagali cijelo vrijeme? Već odavno nekome nije stalo. Kažu da, ako jednom nekog voliš, voliš ga uvijek. I ne možeš to promijeniti. Ma što bilo, što god ti netko napravio, postoji onaj dio koji si volio i on ostaje tu negdje, zatrpan u laži...
Pitam se voliš li me još uvijek. Još jedan primjer moje sebičnosti. Pitam se voliš li ti mene. A što je s tobom..? Volim li ja tebe? Davno si naslutio odgovor, mada ga nisam nikada izgovorila. Zato si i otišao, zar ne? Ne krivim te.
Imao si potpuno pravo na to. I sad, dok Ti ovo pišem... Nema suza. Ni jedne jedine. I tako je cijeli dan. Izgubljena sam, to da, ne doživljavam ništa i nikoga niti mi se da s nekim razgovarati... Nemam snage više glumiti, ne onako kako smo to mi činili. Ali zašto se tako osjećam?
Odavno Ti nisi taj koji mi poželi 'laku noć' prije spavanja, niti ja to učinim. Nisi onaj koji me ujutro probudi porukom. Na kojeg pomislim kad dan počinje i završava. Ne, to nisi TI. Shvatio si to što ti sama nisam imala ni volje ni snage reći. I, da, priznajem, kukavica sam. Jesam.
I danas, kad je vjerojatno završilo zauvijek ono što smo počinjali i nastavljali bezbroj puta iako smo oboje, negdje u podsvijesti, već jako dobro znali naš KRAJ, ne mogu definirati sebe. Svoju osobu. Osjećaje. Čak su i moje misli konfuzne...
I pitam se osjećaš li se i ti jednako tako. Izgubljeno... U životu... U svemiru...
Kao da si postojao u mom životu samo da određuješ mene...
I gdje je onda granica moje egocentričnosti?? =(((

Bio jednom jedan razred. Bilo je to još dawne /tisuću šesto osamstote/ godine. Stwari tada bijahu drugačije, mnogo drugačije nego danas. Bilo je to doba kada su se jeli swendiči, izlazilo se u Corpus Diem, a magnezijew oksid bio je od željeza. Melem, što drugo reći?
Bilo je u tom razredu dosta mogućih situacija jer je postojalo puno situacija. I stres se liječio depresijom. A to su zbilja samo osnowne osnowe!
Učenici u tom razredu klasificirali su se na RIMSKO JEDAN: cure i RIMSKO DWA: malo manje cure(čast nekolicini oswiještenih muškarčina..)
Budući da je bilo uwriježeno mišljenje da je glawa bistra onda kad opereš kosu, trudili su se donekle redowito biti bistre glawe a ja sam se suzdržawala da 'stalno ne zaplakam na nečem'.
U dane kad su bili kulturno oswiješteni, slušali su Mjesečewu sonatu i pametno zaključiwali tempo koji im sam naslow sugerira... Mjesečast, narawno!! Osim 'weselih pjesmica', oni su se u koštac hwatali i s lijepom književnošću, što objašnjawa uwjerenje da je Hamlet rekao 'Mislim, dakle postojim...'
Rock je bila glazbica koju su slušali, no bilo je i onih koji nisu slušali takwe gluposti nego samo biranu glazbu, cajke, narawno!
Dok su u Iranu letile ruke, noge, crijewa,oni su kupowali Warteks odijela za grbawa tijela.
Ponekad je dolazilo do pobune Kiklopa jer ti učenici uopće nisu birali trenutke u kojima će obawljati 'weliko spremanje', makar to značilo da će njhowi mladi umowi propustiti neko wrlo bitno waspitanje.
A onda su jednoga dana otkrili jedno od najbitnijih prawnih prawila: nitko ne smije londrati po kuinji! Jasno!? Jer tko bi u protiwnom swima 'sera naserio'...
I tada se dogodilo ono od čega smo swi strahowali. Mata je donio dukate, a onda je Reza rekla Lizi "na, što ćete dobit naših dukata!" U tom trenutku shwatili su da se pederi nalaze swuda oko njih. I pederice, narawno... Poslije toga swi su izgledali kao da su trknuti mokrom krpom po glawi. Wjerojatno zbog Bele bake, no ne mogu to sa sigurnošću twrditi jer se uprawo tad pronijela priča da Mica Sekretarica wiše woli Peru Inženjera nego Matu Radnika. Swe je to utjecalo na njih.
To je dakle, zato, dakle, zbog nečiste krwi balkanske! Ma bit će da je zato. Kako bilo, nitko wiše nije htio ići u Djuriće jer tamo stwarno nema poljopriwrede. Ma u tim našim selima sami liwadari! Trebalo bi ih swe poslati na "identificaranje"... Možda bi weć tad došlo do podjele na torijewce i wikinge. da...
Ali nema weze. Pridonijeo je taj razred mnogočemu. Oni su prwi došli do saznanja da se zemlja iskorištawa agrarno, a osnowna wrsta sprawe za oranje koju su koristili bila je uprawo oranica. Između ostaloga, imali su obweze i prema wazelinu, a ni cukerbekerice im nisu bile strane.
Ponekad su slušali Wagnera pa su se autoriteti bojali da ne odu malo gušiti Židowe, no nije im to ni palo na pamet.
Radije su se odlučili za studiranje lingwistike(nakon referenduma) pa su se mogli hwaliti swojim bujnim rječnikom koji je sadržawao riječ "topal"(ni slučajno 'topao'...) No dobro, kad odbacimo swe 'sumlje', dolazimo dio zaključka da je najbolje biti 'dimljačar'... pogotovo u čiča Tominoj kolibi!
Nerado su gledali nacionalne socijalističke filmowe koji su weličali TITANIC, kao i roditelje koji su bili pušeni. Ni Mozartow ocat nije im bio pretjerano drag. Za to su se ionako pobrinule welške kurwe. One su propagirale kontracepciju čija prednost je bila ta da NE ŠTITI od spolno prenosiwih bolesti... Ipak su se odlučili za grupni seks. On je jako dobar zato što se u njemu može zabušawati.
A tako su ih i učili. Prekretnica u njihowim ziwotima dogodila se kad su im obznanili da puno bolje žiwe oni koji kradu od onih koji lažu.. Da..
Iako i dalje nisu znali što znači apsurdno(a dugo ih je i 'apstraktno' fasciniralo..).
Nisu bili sigurni jesu li mlada djeca još bila žiwa ili su ih samo na telewiziji widjeli.. Dugo ih je to pitanje zaokupljalo. No onda se muški dio razreda počeo brijati. Pincetom, narawno! Ipak se nisu izgubili u swijetu odraslih. Još uwijek promišljaju o opsegu sadržaja i opsega, što ih drži čwrsto na zemlji.. Poptuna suprotnost od strjelice koja ide odozgo prema gore!
"Kiša pada, trawa raste, kosit se za Uskrs ne može...nanana...".. To se čulo razredom swaki put kad su se osjećali "seksepilno", a bilo je to jako često.. No imali su i vremena za to. Swe dok nisu počeli učiti o zakonima. Ta podjela crkwenih zakona na zapowijedni i prometni stalno im je stwarala probleme. Bio je to najwjerojatnije rezultat sredine u kojoj su si oni žiwjeli. Na temelju njihowih dojama, mogli smo zaključiti kako stari stwoje kad zawršawa pola nje...
Osim što su bili dobri prijatelji, postali su malo bolji prijatelji. Mada su bili osorni i umišljeni i ponašali se osorno i bezobrazno. Samo nekada. Hajmo reći, "empiriski".
Narawno, nikada nisu očekiwali da im wlak uđe sam u rupu... Zato su drugima ostawljali wrući kesten. Oni su swoje ocjene zarađiwali ležeći. U krajnjem slučaju bi samo malo umočili ruku i to je to... Nisu mogli dočekati /dwije tisuću/ godinu. Strašno ih je zanimao broj stanownipa te godine. Budući da su bili naseljeni, nije bilo infrastrukture(silogizam ili ne? NE!). Ali nije ih to sprječawalo u promatranju Srba koji se wraću iz izbjeglištwa. Pogotowo ako su išli transwerzalnom željeznicom. A kad smo kod željeznica i wlakowa, znate li koji je bio prwi japanski brzi wlak? WLAK U SNIJEGU!!
Ali on nije bitno pridonijeo dohotku u stanowništwu. Bile su to picolowke, narawno, nakon spajanja na kisik. A onda wiše nisu smjeli grliti susjede. Morali su pred kartu, koja je barem bila ženskog roda. I to tamnocrwene boje, ili owe tu, ne znam kak se zowe...
Ma slobodno sjednite, zabolit će was noge! Tri četwrtine piii nigdje neće pobjeći, osim ako netko ne izbriše zadatak s ploče jer ga ne zna riješiti.

Događalo se i to. Prigowori(tipa: "Ti uporno priiiičaaaš.."..."Može malo tiše?"..."Ti sad ne pokazuješ da te zanima gradivo"..Ti se nikad ne možeš normalno ponašati!") i odlasci u prostorije koje su bile poznate po bombonima(ali prwo bi im netko morao zakazati tamo sastanak, što se najčešće događalo nakon iznašanja klupa iz razreda) njima ionako nisu smetali.
Stalno su im goworili da se ne ponašaju kao učenici. Pa što onda? Bar su imali wremena za strahowito naporne razgowore (x:"eeej...de mi reci za peglu.."...y:"šta za peglu?"....x:"pa kakwa ti je?"...y:"aa.. dobra.."...x:"znači, dobra ti je..?"...y:"da..") nakon kojih su danima bili nesposobni za obawljanje bilo kakwe wrste psihičkog ili fizičkog rada zbog prewelikog umnog napora...
eh, da mi je bilo ići u taj razred...

***swe was puno poozdrawljam...legendee......puse...

znam da ću, lutajući po swemiru, negdje naći tebe... negdje u wječnosti srca, u ljudima, u beskonačnosti... NEGDJE. nijemim usnama po tko zna koji put prepričawam, ali kada bih htjela nešto izustiti, zastanem, s dahom izgubim i glas... ne bi pomoglo ni da wrisnem, krik bi me ubio....
sami u moru snova i rečenica tražimo naše kockice mozaika i čekamo neki nowi dan... tko zna... možda želimo nešto za što nigdje u zwijezdama nije zapisano da nam pripada... a možda samo čekamo...
tišina u nama. neka nepoznata riječ na mom srcu... a samo se plašim onoga što radim.. onoga što tebi radim...
i sad... konačno sam skupila dovoljno hrabrosti da swe zbrojim i oduzmem, stawim na stranu... i ocijenim kolika točno gadura sam ja.... jer si me wolio kad smo se samo gledali... stajali pred zidom koji je bio prewisok za naše godine... wolio si me i kad smo se približawali tom zidu.... i kad smo mu dorasli... wolio si me i kad smo uwijek bili 'tu negdje', mimoilazili se u moru nekih riječi čije značenje smo tek slutili... wolio si me dok sam ožiwljawala swoje imaginarne likowe i zawijala naše misli u pastelne boje.... wolio si me kad smo se samo držali za ruke i tražili posljednje zrake sunca u obrisima usnulog dana....wolio si me i dok sam koračala stazama požude zatworenih očiju... bez da je to uključiwalo tebe... wolio si me i kad sam ti se smijala u lice.. i nije mi se dalo smišljati oprawdanja za moje pogreške... ti si i tad bio tu... i nisam imala razumijewanja za tebe... nikad... jer ja nisam bila jedna od onih koje će prwe reći 'wolim te'.. ma ni od onih koje će uopće reći 'wolim te', ikada... a ti si me samo wolio.. i woliš me i danas, osjetim u načinu na koji me zagrliš... u pogledu kad se smiješ... u količini tuge u twom glasu kad drugima kažeš "ne, mi smo samo prijatelji".... i u twom razumijewanju kad plačem za Njim...
i sjećam se koliko sam ludila dok si mi goworio koliko sam ti draga... koliko me woliš... nisam to mogla podnijeti... bojala sam se... bježala.... bijegom od tebe pokušawala sam pobjeći od sebe... i tek te danas razumijem... kad se nalazim u istoj situaciji... kad se bojim reći ono što mislim... da ne izgubim ono što imam... zašto mi prije nisi rekao kakaw je to osjećaj?? kad nekoga ne smiješ voljeti??
šaljem snowe na krilima swog malog anđela.... a i on me je izdao...

owo wjerojatno nećeš pročitati... a koliko god glumila da sam jaka, nemam hrabrosti reći ti swe to, ne... možda ti jednom pokažem. možda... eto, Kiki, prijatelju... zaslužio si owaj post... žao mi je što je tako ispalo... pusa tebi...

Blato. Kiša. Krv. Rane. Tuga...
Boja hladnoće na mom licu. Tišina. Ipak je dva ujutro. Poneko svjetlo.Rijeka se ne čuje. U glavi odzvanjaju zvukovi preko nekoliko preslušanih pjesama, romantičnih, slatkih, o ljubavi, znate? Ja ne znam. Šutnem poneku grančicu.
Prisjetim se vremena kada se hladnoća činila toplijom nego što jest, kada je plava boja postajala narančasta... Kad život nije bio pravi život, već samo čekanje nečega da sve to promijeni…
Ne mogu zaspati, već noćima. Hladnoća me grli, slijepu od soli na trepavicama.. Ni Posejdon me više ne traži, odustao je. Trebam izroniti, ali kako? Zrnca svjetlosti, tamo na dalekoj, dalekoj površini. Utopija? Ne znam. Ako zaspim pred zoru, kažu mi da plačem u snu. Oni koji vjeruju u moju nekadašnju snagu.
I možda sam i danas u nekoj svojoj fazi, možda je to opet ona moja nervoza, a možda mi je jednostavno dosadilo igrati po tvojim pravilima.
Čovječe... Jučer si bio tu. Tužna sam jer spoznah prolaznost. Noćas je noć tamnija. Hladnija.
Zaboravila sam kišu, način na koji me poljubiš… Zaboravila sam zagrljaj… Pogled…
Nemoj da te zavara izraz moga lica. Ne, ja nisam sretna. Slomljena su moja mala krila... A gdje je ona djevojčica plave kose i velikih zelenih očiju... Ona koja se igrala u pješčaniku i sanjala o leptirima..? Zaboravljena u vremenu....
...Smiješno je to kako drugi ljudi kroje tvoju sudbinu... I koliko god pokušavao, ne možeš imati zvijezde... Ne.. Tišinu prekidaju stihovi nekad davno Njegovih pjesama.. Ovi pogledi u prazno i tragovi bez cilja ne vode nikuda.
Jesu li samo moji koraci umorni od trčanja? Nailazim samo na nemaštovite, maloumne rečenice. A gdje je sunce koje me može nahraniti srećom? Živčanim bez razloga. A samo je obična srijeda...
Jedni druge ne možemo zadržati. Susreti su samo svijetli trenutci. Jedna od riječi uvijek je posljednja.... I nemoj lagati da nećeš zatvoriti vrata. Davno sam si obećala da neću putovati mračnim i neprobojnim ponorima.
Kažu mi da će sutra biti bolje. A gdje je to sutra? U parku? Na klupi? Na onoj istoj gdje nas odavno nema?...
Ponekad poželim zadržati trenutak. Pretvoriti ga u vječnost. I ugledam se sa suzama u očima. Tko si ti? Zar uopće postojiš?